Loading

Ne želim više pisati o ljubavi!

Sve do prije nekoliko mjeseci vjerovala sam da je romantična ljubav stvaralačka sila svemira. Vjerovala sam u njezino postojanje, u dobrotu, u čaroliju njezine slatke prisutnosti. Prošlo je previše vremena od posljednjeg poljupca, a ni sama ne mogu točno odrediti kad sam zadnji puta čula pravo “volim te”. Zapravo, je li ono ikad bilo pravo?!
Sad mi to više nije nimalo bitno. Ne zanima me ta vrsta ljubavi. Ne želim misliti o njoj, niti pisati o njoj. Zaboravila sam je. Kao da se pretvorila u prah, stvorila u ništa, iščezla je iz mog bića. Neka je.
Vjerovali ili ne, u životu postoje i bitnije stvari od “te” ljubavi. Dovoljno je da se promijeni jedan jedini detalj u svemiru, u našim životima i ona će postati nebitna. Više ne postoji opterećenje i pritisak za njezinom pojavom. To nije uvijek pozitivna i dobra stvar. No, ponekad nemamo drugog izbora i život moramo živjeti tek toliko da ga preživimo. Ili proživimo, kako vam je draže. Nikome ne mogu objasniti svoju tugu, samo stranicama ovog virtualnog dnevnika koje možda nitko neće niti iščitati do kraja. Ni ne čudim se, pa potrebno je mnogo strpljenja za pročitati i shvatiti nečiju dušu skrivenu u nekoliko rečenica! Da mi barem ova slova mogu pomoći, da me barem ona mogu utješiti u ovim trenucima kada sve u životu ide naopako! Osjećam se slabo što moram priznati da me boli što me više nitko ne gleda očima punim toplog divljenja, što polako gubim zdravlje, što su moji najdraži izmučeni bolestima i što se raspada sve ono što gradim godinama. Čitav sustav vrijednosti i princima se urušio i postao beznačajan. Bol je pobijedila, dominira i ne napušta me.
Došla sam do onog stadija kad bih se odrekla svega što me je činilo sretnom samo da je mama zdrava, a ja da se budim s banalnim problemima koje sam smatrala izuzetno bitnim. Bili su bitni, nekoć, a onda je život promijenio smjer. 

07.14.14 ♥ 0

Poruka od srca

Ako nekoga volite, onda mu to i recite.

Ako vam se netko sviđa, ako ste zaljubljeni, ohrabrite se i kažite.

Ako vam nešto smeta, ljuti ste, povrijeđeni ili tužni, vičite, isplačite se, učinite nešto da sve što osjećate izađe na vidjelo. Osjećaji zaslužuju pokazivanje.

Vjerujte, bolje je da vam srce brzo tuče dok izgovarate: ”volim te”, “trebam te”, “sviđaš mi se”, “povrijeđena sam”. U protivnom, probudit ćete se jednog jutra i srce će vam udarati kao ludo, ali od svega onoga što je trebalo biti rečeno, a nije, od stresa koji ste zadržavali u sebi od straha reakcije nekog posebnog ili okoline. Boljet će. Boljet će jer je važno, a pretvarali ste se da nije…

06.29.14 ♥ 0
"Žao mi je", rekao je tugaljivo, "što te nikad nisam imao prilike odvesti u Pariz". Njegove tamne oči lomile su odsjaj već zalazećeg sunca.
“Ne treba mi Pariz. Mili, s tobom mi je i ovaj grad fantastičan!” odgovori mu zaljubljeno.

— pricaj-mi-o-ljubavi.tumblr.com

06.29.14 ♥ 0

Pricaj mi o ljubavi turned 2 today!

06.03.14 ♥ 0

Zapis o nama

Nikada nisam ni sanjala o tome da će posljednje tragove moje ljubavi prema njemu odnijeti poplava. 

Minuli tjedni su mi bili veoma teški u svakom smislu: emocionalno, psihički i fizički. Mješavina prkosa, nade, ljubavi, straha, tuge i nevjerice razdirala je moju dušu. Na trenutke nisam mogla definirati što osjećam. Sve češći prelasci iz jedne krajnosti u drugu su me polako obarale s nogu. Dok su se pred mojim očima dešavala uništenja svega što volim, dok su patili moji susjedi, moj(i) narod(i) nisam imala vremena za razmišljanje o nama, o samoj sebi. Okolnosti su bile takve da su mi se misli preusmjerile na borbu za život dostojan čovjeka. Voda je izvukla ono najbolje iz svih nas, ali i ono najgore. Usred noći sam se budila u krevetu koji nije moj, san mi je narušavao svaki šušanj, činilo mi se kako me voda polako uzima k sebi i da je bujica prejaka. Kad je bilo najgore, kad se činilo da je sve uzalud i da ću morati napustiti zemlju koju volim svim srcem, ipak bi se odnekud javio tračak nade, onaj zadnji grumen prkosa koji je šaputao: “Bit će dobro. Izdržat ćeš. Još samo malo. Stisni zube”. Dok je voda gutala sve pred sobom, javljali su mi se prijatelji. Pitali su jesam li na sigurnom, trebam li pomoć, smještaj. Molili su se za mene, za sve nas koji smo na svojim leđima morali ponijeti teret poplava. Hvala im na tome. Hvala i onima koji su se pravili da me ne poznaju, sad su pokazali tko su zapravo. Za njima i ne žalim, nisu dostojni da budu dio ovog mog predivnog putovanja zvanog život. Nije se javio ni on, koji je bio tema mnogih mojih zapisa. Nije se sjetio, nisam bila dovoljno bitna da me pita gdje sam, kako sam, jesam li živa. U početku me boljelo, jer sam u svojoj glavi odmah složila obrnutu situaciju. Javila bih se, tek da mu čujem glas… No, sad napokon znam kako stvari stoje. Mogu sa sigurnošću reći da nisam kriva za rastanak. Više se ne krivim za ljubavni neuspjeh, naučila sam da moram voljeti samu sebe. 

Vratila sam se na svoj maleni otočić. Nebo iznad njega je i dalje plavo, sunce je potjeralo oblake. Sada iznova gradimo ono što je srušeno. Po običaju, ne predajemo se. Takvi smo ljudi: ponosni, neslomljivi i beskrajno zaljubljeni u svoju zemlju. Nastavljamo putovanje, jer živjeti znači boriti se.

05.29.14 ♥ 0
Love is life. And if you miss love, you miss life.

— Leo Buscaglia

05.08.14 ♥ 1
Ljubav su prostor i vrijeme mjereni srcem.

— Marcel Proust

05.08.14 ♥ 0

If this is to end in fire
Then we should all burn together
Watch the flames climb high into the night…

U posljednje vrijeme ne volim sebe. Možda je kriv ovaj miris proljeća koji neodoljivo podsjeća na bezbrižnost nekih nježnih godina i snagu prisutnosti onoga čije crte lica još uvijek prepoznajem u potpunim strancima. Krivo je i nebo koje se meni u inat plavi nijansama očiju koje sad gledam samo u snovima. Mrakom vlastite duše pokušavam istjerati to plavetnilo. Ponekad mi je znalo poći za rukom. Ponekad sam znala natjerati um da isključi sve ono što se stvara u meni na spomen njegovog imena. Pomisao na činjenicu da ga više neću vidjeti bila je dovoljna da se distanciram. No, između distanciranja i iskorjenjivanja ne stoji znak jednakosti. Očito je da postoji neki zločesti, nepokorni dio mene koji i dalje šapuće zabranjeno ime i čuva ljubomorno lik čovjeka koji postoji tek u mojoj prošlosti. Ne mogu pobijediti samu sebe, iako sam svjesna svega.
Znam da nikad nećemo zajedno vidjeti more. U zoru me neće probuditi njegov dodir i glas. Neću se u molitvama zahvaljivati Bogu što ga je doveo u moj život. 
Pomirila sam se s tim. Jer, ako je on zaboravio mene, zaboravit ću i ja njega. Uništit ću sve što podsjeća na nas, čak i ako to znači da moram uništiti dio sebe. 

05.05.14 ♥ 0
03.07.14 ♥ 6
video

"Šta ćemo sad?"
"Sad možeš što hoćeš"

Nenapisana stranica, Opća Opasnost

02.18.14 ♥ 0